Prva stvar, ne želim reći da su svi Hrvatski poslodavci ovakvi, ali većina je. To su onih 80% poslodavaca koji rade 20% novčanog prometa. Ili bolje rečeno, onih 20% prometa koji zadavaju 80% muka. Inače, taj neki balkanski mentalitet začinjen socialističkim pogledima na svijet je prava muka za svakog freelancera. Još više iritira ono mišljenje da svaka osoba koja može promjenit font u Wordu zna kako izraditi Photoshop koncept ili napraviti web stranicu. Još jedna stvar koju jako, jako volim je vrednovanje isključivo materijalnih dobara, a pošto se web stranice ne mogu dotaknuti, nisu vrednovane. No idemo redom…
Evo ti mali 200kn, daj der složi te stranice…
Omiljena izjava za svakog freelancera. Varijacije ove izjave su “Pa sine, to ti je par fotografija, i ja imam fotoaparat, i ja mogu sam uslikat, kao da trebaš fakulteta za to” ili “Å ta? Pffff. Kako to misliš četiri tisuće kuna?”. O ovome stvarno nemam što pričati, sve je jasno.
Usput, savjetujte svojem potencijalnom poslodavcu da ovu taktiku izvede kod svoga stomatologa…
Susjedov mali zna na taj emajl…
Osim ako vam moj stari nije susjed (hehehe), lagano se nasmijte na ovo. Prva stvar, “susjedov mali” je neki klinac koji može, ali i nemora biti u susjedstvu. Zapravo, to je pojam koji se koristi za bilo kakvu djecu rodbine, prijatelja, susjeda, poznanika koja znaju nešto na računalu, a to nešto je ograničeno na korištenje Frontpagea ili, u naprednijem slučaju, Dreamweavera. I to ne kao notepad alata, nego kao wysiwyg editora. Stranice su gadne, boje su promašene, bugovi su na svakom koraku i naručitelj plaća savršenu cijenu za ono traženo. To je win-win-win situacija. Naručitelj dobiva stranicu, susjedov mali dobiva dvadeset kuna za sladoled, a vi čuvate svoje živce, vrijeme i dignitet.
Kako to mislite €300, trebalo vam je samo dva dana?
Inače se u našem narodu podrazumjeva samo odvjetnici i javni bilježnici imaju potpuno pravo zaderati veliku cifru na malo vremena. Inače, glavna odlika industrijskog društva (u kojem su starije osobe odrasle, a mlađe odgajane) je da je vrijeme mjerilo vrijednosti. Inače, neki freelanceri naplaćuju po vremenu, no to je po meni čista glupost, jer se više cijeni brzina i kvaliteta, nego kvaliteta i sporost. No da se vratim na industrijsko te socijalističko razdoblje. Radnik dolazi na posao, štampa karticu, (ne )radi, odštampava karticu i dobiva novac za provedeno vrijeme na poslu. Danas su stvari drugčije, više će vas platiti ako možete brže obaviti određeni posao. Moje je mišljenje, a vjerujem da će se mnogi složiti, da kod nas poslodavci ne vjeruju u posao koji je brzo napravljen i u njihovim glavama, brzina nije vrlina, nego je sporost znak kvalitete.
Å ta si ovo ostavio prazno?
Ajde, po nečemu smo slični zapadu, a to je vječni problem praznog prostora. Inače se prazan prostor koristi kako bi ostatak sadržaja bio čitljiv, kako bi se lakše vodilo oko na bitnije djelove stranice te kako bi se stekla preglednost. Pokušajte objasniti to nekome tko zapravo nema ni ideju čemu služi web stranica, ali mora je imati, jer je imaju svi. Uz prazan prostor tu su i zahtjevi za većim logom, više teksta, više boja, više kiča itd. No, sva sreća i tu postoji rješenje:
Ukoliko se odlučite ne pružati otpor te ići “go with the flow” putem, ne zaboravite reći svojem poslodavcu da ne spominje vaše ime kolegama jer morate paziti na imidž. A slobodno zaboravite staviti taj projekt u svoj portfolio.
Ljudi smo, možemo i bez ugovora/računa
Zapravo, ovo je standardno poslovanje s manjim klijentima. Ako vjerujete svojem klijentu i sigurni ste da nećete naježiti od strane države, nitko vam ne brani raditi na crno. Naravno, ja vam ovo ne savjetujem, ali krizna vremena traže krizne mjere. No samo pazite da ne završite na slijedećoj točci:
Dosta tebi 300 kuna, šta dosta? I previše!
The izjava koja najčešće dolazi kada je posao gotov i roba isporučena. Bravo, glavno da ste se vi trudili naučiti html/css, rad u Photoshopu, PHP, osnove dobroga dizajna, usability, osnove tipografije, psihologiju korisnika te ste proveli pun k#$!& vremena na forumima tako da bi vas netko mogao degradirati ovom izjavom. Ukoliko imate ugovor, ništa vam ne mogu, inače možete još vratiti ostatak u olovu…
Mali, ovaj put si me pokrao, ali neka ti bude…
Kako mrzim taj gadan osjećaj kada nekome pomogneš, spustiš mu cijenu ili još bolje, napraviš mu nešto besplatno i on vam zahvali ovom rečenicom. Obitelj je prva koja će vam ovo reći. U mojim najboljim danima popravljanja računala obitelji (for free naravno) ovo sam slušao skoro svaki put. Ništa vam ne preostaje u ovom trenutku nego put pod noge. Objasnit svojem poslodavcu da je on zapravo pokrao vas je neučinkovito, a preporučit vas njegovim kolegama sigurno hoće, ali na jedan veoma poseban način.
I što sad?
Inozemstvo! Internet je predobar alat za suradnju s inozemstvom. Veći je broj poslodavaca koji cijene ono što vi radite, za njih, vi ste jeftini outsource, a takvu lovu nećete zaraditi radeći u RH nikada. No za uzvrat morate imati dobar portfolio i kvalitetne radove. Uostalom, barem su manje šanse da ćete nabasati na osobu koja zadovoljava gornji opis.
S druge strane, postoje i kvalitetni hrvatski poslodavci koji plaćaju dosta dobro. Velike tvrtke non-stop traže zaposlenike ili freelancere koji će obaviti njihov posao kada postanu prebukirani. Za ovakav posao se trebate iskazati dobrim portfoliom i referencama, ali se isplati.
U načelu, sve je dobro dok ne nabasate na gore opisanog! A kada jednom naletite na ovakav tip osobe, samo recite NE, uštedit će vam vrijeme, novac, trud i živce.
Loading ...
